člànjiv

prid. G člànjiva; odr. člànjivī, G člànjivōg(a); ž. člànjiva, s. člànjivo koji se može rastaviti na sastavne dijelove [članjiva rečenica]; ant. nečlanjiv

člànjivōst

im. ž. G člànjivosti, I člànjivošću/člànjivosti svojstvo onoga što je članjivo; ant. nečlanjivost

čmȃr

im. m. G čmȃra, L čmáru, I čmȃrom/čmȃrem; mn. N čmȁrovi, G čmȁrōvā anat. izlazni otvor na kraju debeloga crijeva

čobánac

im. m. G čobánca jako začinjeno jušno jelo od najmanje dviju vrsta mesa

čòbanica

im. ž. G čòbanicē; mn. N čòbanice, G čòbanīcā v. pastirica

čòbaničin

prid. G čòbaničina; ž. čòbaničina, s. čòbaničino v. pastiričin

čòbanin

im. m. G čòbanina; mn. N čòbani, G čȍbānā v. pastir

čokoláda

im. ž. G čokoládē; mn. N čokoláde, G čokoládā 1. slatkiš od kakaa, šećera i mlijeka [mliječna ~; ~ za kuhanje] 2. napitak dobiven od istoimenoga slatkiša [vruća ~]

čȍkolādnī

prid. G čȍkolādnōg(a); ž. čȍkolādnā, s. čȍkolādnō koji je od čokolade [čokoladna torta]

čȍkōt

im. m. G čȍkota; mn. N čȍkoti, G čȍkōtā pokr. v. trs

čȍpōr

im. m. G čȍpora, I čȍporom; mn. N čȍpori, G čȍpōrā 1. zool. veća skupina zvijeri koje žive u zajednici [~ vukova; ~ pasa] 2. pren. velik broj ili mnoštvo ljudi [Došli su u čoporu.]

čòvječan

prid. G čòvječna; odr. čòvječnī, G čòvječnōg(a); ž. čòvječna, s. čòvječno; komp. čovjèčnijī 1. koji se odlikuje uzvišenim osjećajima, dobrotom i poštenjem [~ znanstvenik] 2. koji odražava uzvišene osjećaje, dobrotu i poštenje [~ postupak]; sin. ljudski; ant. neljudski; sin. (human); ant. nečovječan, ( nehuman)

čovječànstvo

im. s. G čovječànstva svi ljudi zajedno, čitav ljudski rod; sin. svijet

čòvječjī

prid. G čòvječjēg(a); ž. čòvječjā, s. čòvječjē koji se odnosi na čovjeka [~ lik]; sin. ljudski

čòvječnōst

im. ž. G čòvječnosti, I čòvječnošću/čòvječnosti 1. osobina onoga koji se odlikuje uzvišenim osjećajima, dobrotom i poštenjem 2. svojstvo onoga što odražava uzvišene osjećaje, dobrotu i poštenje; sin. ljudskost; ant. neljudskost 3. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. (humanost); ant. nečovječnost, ( nehumanost)

čovječúljak

im. m. G čovječúljka, V čȍvječūljče; mn. N čovječúljci, G čovjèčūljākā čovjek niska rasta i sitne građe

čòvjek

im. m. G čòvjeka, V čȍvječe; mn. N ljȗdi, G ljúdī, DLI ljúdima 1. najrazvijenije biće na Zemlji, razlikuje se od svih ostalih živih bića po uspravnome držanju, hodu na dvjema nogama, sposobnosti razmišljanja i govora i stvaranju oruđa za rad 2. ljudsko biće kao zasebna jedinka; sin. čeljade razg., osoba, pojedinac  gotov ~ odrastao i školovan čovjek osposobljen za samostalan život i rad ♦ biti svoj ~ biti materijalno neovisan, ne biti ni pod čijim utjecajem; ~ na svome mjestu pošten (čestit, neporočan) čovjek; ~ od akcije poduzetan čovjek, aktivan čovjek; ~ i pol dobar i pošten čovjek; duša od čovjeka dobrodušan čovjek; napraviti čovjeka od koga promijeniti koga u pozitivnome smislu; utjecati pozitivno na čije ponašanje; postati drugi ~ potpuno se promijeniti, ponašati se drukčije od uobičajenoga, postati neprepoznatljiv

čovjekòlik

prid. G čovjekòlika; odr. čovjekòlikī, G čovjekòlikōg(a); ž. čovjekòlika, s. čovjekòliko koji ima ljudski lik, koji nalikuje čovjeku; sin. (antropomorfan)

čovjekoljúbac

im. m. G čovjekoljúpca, V čȍvjekoljūpče; mn. N čovjekoljúpci, G čovjekòljūbācā 1. osoba koja voli ljude 2. osoba koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo; sin. humanist

čovjekoljùbiv

prid. G čovjekoljùbiva; odr. čovjekoljùbivī, G čovjekoljùbivōg(a); ž. čovjekoljùbiva, s. čovjekoljùbivo koji voli ljude

čovjekòljūblje

im. s. G čovjekòljūblja 1. osobina onoga koji je čovjekoljubiv 2. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. humanizam

čovjekoljúpčev

prid. G čovjekoljúpčeva; ž. čovjekoljúpčeva, s. čovjekoljúpčevo 1. koji pripada osobi koja voli ljude 2. koji pripada osobi koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo

čȗčanj

im. m. G čȗčnja; mn. N čȕčnjevi/čȗčnji, G čȕčnjēvā/čȗčānjā sp. stav u kojemu su noge svijene u koljenima, a tijelo spuštno do peta

čúčati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. čúčīm, 3. l. mn. čúčē, imp. čúči, aor. čúčah, imperf. čúčāh, prid. r. čúčao biti u položaju u kojemu su noge svijene u koljenima, a tijelo spušteno do peta; vidski parnjak: čučnuti

čúčavac

im. m. G čúčāvca; mn. G čúčāvci, G čúčavācā 1. ptić koji čuči kad se izlegne; ant. potrkušac 2. zahod u kojemu se nužda obavlja čučeći

čȕčnuti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. čȕčnēm, 3. l. mn. čȕč, imp. čȕčni, aor. čȕčnuh, prid. r. čȕčnuo sviti noge u koljenima i spustiti tijelo do peta; vidski parnjak: čučati

čùdāk

im. m. G čudáka, V čȕdāče; mn. N čudáci, G čudákā osoba koja je čudna, neobična ili različita od drugih, koja se od drugih razlikuje svojim čudnim ili neobičnim postupcima

čudàkinja

im. ž. G čudàkinjē; mn. N čudàkinje, G čudàkīnjā žena koja je čudna, neobična ili različita od drugih, koja se od drugih razlikuje svojim čudnim ili neobičnim postupcima

čȕdan

prid. G čùdna; odr. čùdnī, G čùdnōg(a); ž. čùdna, s. čȕdno; komp. čùdnijī koji se razlikuje od drugih, koji je po čemu neobičan ili neočekivan pa izaziva čuđenje ili iznenađenje [~ čovjek; čudna pojava; čudno ponašanje]; sin. čudnovat

čȕdesan

prid. G čȕdesna; odr. čȕdesnī, G čȕdesnōg(a); ž. čȕdesna, s. čȕdesno; komp. čudèsnijī 1. koji je izmišljen ili nestvaran [~ svijet] 2. koji izaziva divljenje, koji ima najbolje značajke zastupljene u najvećoj mjeri [čudesna ljepota]

čȕdesnōst

im. ž. G čȕdesnosti, I čȕdesnošću/čȕdesnosti svojstvo onoga što je čudesno

čȕditi se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. čȕdīm se, 3. l. mn. čȕdē se, imp. čȕdi se, aor. čȕdih se, imperf. čȕđāh se, prid. r. čȕdio se biti u čudu, biti iznenađen čime neočekivanim [~ čijemu postupku]

čȕdno

pril. komp. čùdnijē neobično ili neočekivano, na način koji izaziva čuđenje ili iznenađenje [~ se ponašati]; sin. čudnovato

čudnòvat

prid. G čudnòvata; odr. čudnòvatī, G čudnòvatōg(a); ž. čudnòvata, s. čudnòvato; komp. čudnovàtijī usp. čudan

čȕdo

im. s. G čȕda; mn. N čȕda/čudèsa, G čȗdā/čudésā pojava koja se događa iako je u neskladu s prirodnim zakonima  ~ od djeteta osobito nadareno dijete ♦ biti (naći se) na sto čuda biti u velikoj neprilici, naći se pred teško rješivim zadatcima; biti u nedoumici; biti (naći se) u čudu začuditi se, neugodno se iznenaditi; biti u nedoumici; čudna mi čuda to nije čudno, kao da je to čudno; čudom se čuditi veoma se čuditi, iščuđivati se

čudotvórac

im. m. G čudotvórca, V čȕdotvōrče; mn. N čudotvórci, G čudòtvōrācā osoba koja stvara čuda

čudòtvōran

prid. G čudòtvōrna; odr. čudòtvōrnī, G čudòtvōrnōg(a); ž. čudòtvōrna, s. čudòtvōrno koji ima moć da čini čuda [čudotvorno vrelo]

čudotvórčev

prid. G čudotvórčeva; ž. čudotvórčeva, s. čudotvórčevo koji pripada čudotvorcu

čudòtvōrka

im. ž. G čudòtvōrkē, DL čudòtvōrki; mn. N čudòtvōrke, G čudòtvōrkā/čudòtvōrkī žena koja stvara čuda

čȕdovīšte

im. s. G čȕdovīšta; mn. N čȕdovīšta, G čȕdovīštā 1. ružno nadnaravno stvorenje iz priča koje izaziva strah 2. pren. onaj koji se ponaša poput istoimenoga nadnaravnog stvorenja iz priča, koji čini zlodjela

čȕđēnje

im. s. G čȕđēnja iznenađenost ili zaprepaštenost čime neočekivanim

čȗjan

prid. G čújna; odr. čȗjnī, G čȗjnōg(a); ž. čújna, s. čȗjno; komp. čùjnijī koji se čuje [~ hod]; ant. nečujan

čújnōst

prid. G čújnosti, I čújnošću/čújnosti svojstvo onoga što je čujno; ant. nečujnost

čȗlan

prid. G čúlna; odr. čȗlnī, G čȗlnōg(a); ž. čúlna, s. čȗlno 1. kojim upravljaju osjetila [čulna žena] 2. koji potiče strast [~ ples]; sin. puten

čúlnōst

im. ž. G čúlnosti, I čúlnošću/čúlnosti osobina onoga koji je čulan ili svojstvo onoga što je čulno; sin. putenost

čúlo

im. s. G čúla; mn. N čúla, G čúlā v. osjetilo ♦ šesto ~ sposobnost da se predvide (predosjete) budući događaji ili djelovanja (ponašanja)

čȗn

im. m. G čȗna, L čúnu; mn. N čȕnovi, G čȕnōvā mali čamac plitka i ravna dna

čȗnj

im. m. G čúnja; mn. N čúnjevi, G čúnjēvā sp. figura koju kuglači na kuglači obaraju kuglom

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga